Otvorili smo konkurs za volontere, na ovogodišnjem Evropskom prvenstvu u Goalball-u, koje će se održati u Podgorici od 06. do 17. decembra 2023. godine, a okupiće oko 200 učesnika iz cijele Evrope.

Tu odluku donio je potkomitet za goalball Međunarodne asocijacije sporta osoba oštećenog vida (IBSA), a ovo je prvo zvanično kontinentalno takmičenje, koje će u organizaciji Paraolimpijskog komiteta, biti održano u Podgorici.

Intervju sa Sašom Lazović, psihološkinjom Kuće zdravlja 

1.Podaci dobijeni u Trećem godišnjem izještaju o mentalnom stanju u svijetu, pokazuju da kod populacije od 18 do 25 godina, postoji veća vjerovatnoća za susretanje sa izazovima kada je riječ o mentalnom zdravlju, nego kada je riječ o starijoj generaciji. Šta Vam ovi podaci govore i koliko je ova slika vjerodostojna i u slučaju mladih u Crnoj Gori?

Mladi starosti od 18 do 25 godina se nalaze u veoma specifičnom životnom razdoblju - kasnoj adolescenciji. Sama adolescencija predstavlja prelazno i najobimnije doba čovjekovog života. Ovaj period velikih promjena, kako fizičkih tako i psihičkih, je posebno specifičan, jer osobe koje prolaze kroz njega nisu više djeca, ali još uvijek nisu ni zreli ljudi.

Mladi ljudi u ovom periodu imaju ispred sebe veliki i veoma važan zadatak - prve korake ka svijetu zrelih ljudi. Ovo podrazumijeva sve veću autonomiju ličnosti, započinjanje i ostvarivanje karijere, a često i ostvarivanje dubljih partnerskih odnosa. Sve su ovo vrlo važni segmenti života, a znamo da su svi prvi koraci upravo i najteži. Teret ovih izazova može imati uticaj na mentalno zdravlje.

21. vijek je sa sobom donio i velike promjene u vidu digitalizacije koje su se odrazile na društvo u cjelini, pa i na mlade ljude. Pojava velikog broja influensera i velike popularnosti društvenih mreža takođe nameću i nove životne vrijednosti kod mladih u cijelom svijetu. Imati više lajkova, pratioca i/ili subscribera predstavljaju nove parametre popularnosti i životnog stila mladih. Biti viđen, biti ,,bitan” danas je jako važno. Mogućnost da se na ovoj vrsti popularnosti zaradi novac i stekne određeni uticaj u kapitalističkom sistemu su naišli na veliku dobrodošlicu, ali i produbili jaz imeđu bogatih i siromašnih, ,,bitnih “ i ,,nebitnih”. Praktikovanje ove vrste ideologije takođe vodi ka sve većem individualizmu, koji često u kombinaciji sa izolovanošću digitalnog doba, može predstavljati faktore rizika za socijalnu prilagođenost i mentalno zdravlje mladih. Idealizovana slika stvarnosti koja je prisutna na društvenim mrežama (životni stilovi, razni događaji i idealizacija tijela) stvaraju veliki pritisak na pojedinca, u vidu visoko postavljenih ciljeva i očekivanja u svim sferama života. Upravo ovaj pritisak i idealizovano predstavljanje života na društvenim mrežama može dovesti do manjka samopouzdanja i do anksioznosti.

Smatramo da Crna Gora nije izuzetak u ovom primjeru. Šta više, osim generalnih razvojnih zadataka svi mladi u svijetu se susrijeću i sa spefičnim kontekstualnim problemima sredina iz kojih potiču. Kod nas u Crnoj Gori problem predstavljaju nezaposlenost mladih kao i prilike za rješavanje stambenog pitanja mladih osoba. Nezaposlenost i manjak poslovnih mogućnosti u struci, kako u državnom tako i u privatnom sektoru predstavljaju problem prevazilaženja jednog od osnovnog zadatka ovog razdoblja - započinjanje karijere. Drugi problem, ka stvaranju autonomije predstavlja i rešavanje stambenog pitanja, koje je zbog trenutnih geopolitičkih dešavanja znatno otežano. Ovi društvno-politički problemi takođe imaju uticaja na mentalno zdravlje mladih.

2.Smatrate li da je socijalna izolovanost izazvana pandemijom korona virusa, uz ostale faktore poput lošeg medijskog sadržaja kojem su izloženi, doprinijela negativnoj slici kad je riječ o mentalnom zdravlju mladih u Crnoj Gori?

Da. Kroz period pandemije svi smo prošli jedan težak i stresan period. Mladima je potrebna socijalizacija koja je bila znatno ograničena u tom periodu. Takođe kolektivni strah i anksioznost, pogotovo tokom prvih mjeseci pandemije dodatno su uticali na narušavanje mentalnog zdravlja. Određeni broj roditelja je tokom tih mjeseci, donekle i opravdano, podržavao kod svoje djece one vrste aktivnosti koje se mogu obavljati kod kuće, a vezane su i za upotrebu tehnologija, interneta, online druženja i komuniciranja, a taj trend se u određenoj mjeri kod jednog dijela populacije nastavio i po završetku epidemioloških mjera u cilju suzbijanja pandemije.

3.Da li su i u kojoj mjeri mladi upoznati sa institucijama kojima se mogu obratiti za podršku kad je riječ o psiho-socijalnoj zaštiti i očuvanju mentalnog zdravlja?

Mladi su donekle upoznati sa institucijama kojima se mogu obratiti za podršku. Međutim, to je kampanja koju je neophodno kontinuirano sprovoditi, kako kroz medije i preko društvenih mreža, tako i u školama, obrazovnim ustanovama, centrima za mlade i sl.

4.Svakodnevno ste u kontaktu sa mladima, čini li Vam se da ih bojazan od stigmatizacije sprječava da potraže pomoć u slučaju da primijete promjene u ponašanju?

Stigme svakako i dalje ima, iako je znatno smanjena. Globalizacija i uticaj interneta su na tom polju dali pozitivne efekte pa je situacija znatno bolja danas, nego unazad deceniju ili dvije. Iako se napredovalo, mjesta za dalji napredak svakako da ima. Određeni dio populacije je i dalje pod uticajem stigme.

5. Koliko nasilni oblici ponašanja koji se afirmišu kako kroz medijski sadržaj, tako i kroz druge oblike komuniciranja sa mladima, mogu uticati na njihov odnos prema vršnjacima?

Mogu imati veoma veliki uticaj. Upravo zbog toga je roditeljska kontrola potrebna tokom dječijeg razvoja. Osim kontrole veoma je važno sa djecom razgovarati i o tim temama, i preispitivati stavove i vrijednosti koje počinioci tih radnji zastupaju i šire u društvu.

6. Koje korake možemo preduzeti, u cilju preveniranja sve većeg problema cyber nasilja?

Edukovati mlade, ali i društvo u cjelini, o tome šta je nasilje i u kojim oblicima se ono javlja, koji su to oblici online, odnosno cyber nasilja, itd. Edukovati mlade kako da se što bolje zaštite i na siguran način koriste internet.

Pružiti adekvatnu podršku žrtvama nasilja i ohrabriti ih da o tome razgovaraju, kao i da prijave svaku vrstu nasilja!

7. Ako uzmemo u obzir činjenicu da mladi u adolescentskom dobu prolaze kroz velike izazove koje sa sobom nosi proces prilagođavanja u jednom i dalje patrijahalnom socijalnom sistemu, koliko su institucije spremne da pruže podršku mladima u prevazilaženju problema sa kojima se mogu suočiti?

Postoje institucije u kojima se mladi mogu obratiti stručnjacima za adekvatnu i besplatnu podršku i pomoć pri suočavanju sa ovim, ali i svim ostalim problemima. To su prvenstveno socijalni servis Kuća zdravlja, koji funkcioniše u sklopu Sekretarijata za socijalno staranje Glavnog grada, zatim NVO CAZAS, Centar za mentalno zdravlje u Podgorici, Dom zdravlja u Baru, kao i Psihološko savjetovalište za mlade u Nikšiću.

8. U kontekstu prethodnog pitanja, smatrate li da su mladi iz marginalizovanih grupa, poput mladih sa invaliditetom, mladih iz RE zajednice i mladih iz LGBTQ zajednice, posebno ranjive kategorije, koje upravo zbog umreženih socijalnih normi i još uvijek prisutnih tradicionalnih poimanja društva, mogu biti dodatno stigmatizovani ukoliko potraže bilo kakvu podršku?

Da, nažalost, ove grupe u našem društvu su i dalje posebno ranjive kategorije. Pripadnici ovih grupa, traženjem pomoći ne mogu biti dodatno stigmatizovani, odnosno da etiketiranje po gore navedenim pripadnostima nije u korelaciji sa traženjem stručne pomoći i da to ne treba da bude prepreka. Rad u većini prethodno pomenutih institucija je diskretan, te stigmatizacija traženja pomoći može uticati jedino na odluku pojedinca da se javi tim institucijama, ali ne i na bilo kakvo naknadno ,,ispaštanje” u društvu zbog te odluke.

9 .Koji bi bio Vaš savjet mladoj osobi koja se suočava sa nekim oblikom psiho-socijalnih poteškoća, gdje i na koji način da traži adekvatnu pomoć?

Ne oklijevati da se pomoć potraži, iskreno razgovarati o tome sa osobama od povjerenja, bilo da su to prijatelji, porodica, i/ili stručna lica.

ADP-Zid realizuje ovu aktvinost u saradnji sa Kancelarijom za mlade Podgorica.

Prve podatke o volontiranju nalazimo još u 12. vijeku iako je sam koncept volontiranja postojao oduvijek. Tokom ovog, dugog perioda, smijenjivale su se mnoge generacije i svaka od njih imala je određene karakteristike, sličnosti i razlike u odnosu na prethodne i buduće generacije.

"Prestala sam da mu dajem novac za klađenje a onda je od rodbine uzimao. Krio je od mene sve dok nam na vrata nisu došli ljudi kojima je bio dužan skoro 10.000 eura. Dali su rok za vraćanje. Pozajmila sam na više strana, i sada vraćam od penzije i što zaradim mimo toga. On sa klađenjem nije prestao."

Ovo je Ivanka (pravi identitet poznat redakciji), majka jednog, kako sama kaže, velikog kockara. Njena i suprugova primanja, koji je takođe penzioner, ne prelaze 500 eura. Njihov sin ima 32 godine, nezaposlen je, a sa igrama na sreću počeo je prije 15 godina. "Neće da radi. Od koga sada uzima ne znam. Rođacima ne mogu u oči da pogledam od stida a živim u strahu da će nam se opet neko pojaviti na vrata", ispričala je Ivanka za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Prema podacima Instituta za javno zdravlje iz 2020. godine, svaki drugi 17-godišnjak kocka.

Upravo zbog mladih koji u ranom uzrastu počnu da igraju sportsku prognozu, koalicija Albanski forum, koja bi trebalo da bude dio buduće Vlade Crne Gore, zahtijevaće od koalicionih partnera tokom pregovora da se zatvore kazina i kladionice. "Premnogo njih se kladi jer su im, između ostalog, lako dostupni objekti u kojima to mogu da rade, čak u blizini škola", kaže za RSE jedan od inicijatora Nikola Camaj iz Albanskog foruma.

U Crnoj Gori ima više od 1.100 objekata za klađenje, najviše ih je u Podgorici gotovo 350. Eventualno zatvaranje kladionica kratkoročno ne bi dalo efekta, ali bi na duge staze pomoglo borbu protiv ove pošasti, kaže za RSE psiholog Milan Radovanović, za koga je ključ rješavanja u prevenciji. S druge strane, iz Uprave za igre na sreću za RSE kažu da bi zatvaranjem kladionica ova oblast prešla u sivu zonu i "preselila se" u online klađenje. Kladionice su u prošloj godini profitirale više od 100 miliona eura, a država je od ove "djelatnosti" prihodovala više od 16 miliona eura.

Koliko država zarađuje od igara na sreću?

Šta kažu inicijatori?

"Vidimo kladionice na svakom koraku. Čak blizu škola. Lako su dostupne i mladi ih doživljavaju kao lak način za sticanje novca", kaže Camaj iz Albanskog foruma, u čijem je partijskom programu gašenje kladionica. U opštini Tuzi, gdje živi, radi devet kladionica. "Na pedeset metara od Gimnazije je kladionica. Na stotinjak metara od druge škole još jedna", kaže Camaj. Prema Zakonu o igrama na sreću, udaljenost objekta u kojima je omogućeno klađenje od obrazovnih ustanova ne može biti manja od 250 metara. I sam Camaj je, navodi, svjestan da je kladionice nemoguće stopostotno ugasiti. "Ali ključno je da se smanji broj, ograniči dostupnost. Kao što su alkohol i duvanski proizvodi zabranjeni mlađima od 18, ili 21 godinu, tako bi trebalo i po pitanju kladionice", ističe.

"Razumijem one čiji je to biznis, i koji od toga profitiraju, ali moramo brinuti o stanovništvu, djeci. Mladi moraju znati da postoje bolji načini da zarade novac a da to nije u kladionici", dodaje Camaj.

Kakav je odgovor onih koji se klade?

"Dosta igram kladionicu. Zatvaranje tih objekata direktno bi me ugrozilo jer često dobijam. Sad ću svaki tiket da igram kao da mi je posljednji", kaže kroz šalu sagovornik RSE Mitar, koji ne želi da mu i prezime bude objavljeno. Ipak, kaže ozbiljnijim tonom, kladiće se i ako zatvore te objekte.

"Kladiću se na bilo kojoj internet platformi. Tu će, čini mi se, na gubitku biti samo zaposleni u kladionicama", ističe Mitar.

U kladionicama, kazinima i automat klubovima u Crnoj Gori zaposleno je oko 3.000 radnika. Bivša radnica kazina: 'Svjedočila sam kako mnoga djeca ostaju bez doručka, igračaka' Jelena je godinama bila jedna od njih. Radila je u kazinu na primorju Crne Gore. U razgovoru za RSE kaže da je tokom tog perioda "svašta vidjela" i da je to "posebno stanje uma".

"Ne znam kako da objasnim, ali u momentu kad gube, kao da bi život dali samo da se izvuku, da vrate pare. Ostajali su do jutra. Kada izgube uhvate se za glavu a onda počnu da 'kukaju' kako su sve potrošili, da neće imati djeci da daju za doručak, da im kupe igračku", priča Jelena (puni identitet poznat redakciji). Među klijentima, kaže, bilo je od onih sa prosječnim primanjima, koji su cijelu platu ostavljali u kazinu ali i "biznismena".

"Neki od njih su ostavljali i po 15.000 ili 20.000 eura. Izgube sve i odu kao pokošeni", riječi su Jelene. Prije kazina radila je i u jednoj kladionici na sjeveru države.

"Tu nije bilo nekih drastičnih situacija jer su 'gore' ljudi siromašniji. Ali znam da su se zaduživali kod kamataša, upisivali u kladionicama, 'igrali na crtu'. Nisam više u tom svijetu, ali iskreno voljela bih da ih sve zatvore. To je zlo", kaže Jelena.

Psiholog o 'kockanju bez obzira na posljedice'

U Crnoj Gori ne postoji zvanična institucija u kojoj se liječe zavisnici od kockanja. Onima koji imaju ovaj problem pomaže savjetovalište Entera, u okviru nevladine organizacije Zid. Prema riječima psihologa Milana Radovanovića iz Entere, inicijativa će dati efekta tek na duge staze, jer je potencijalno izlječenje dug, višegodišnji proces.

"Kada dođe do zavisnosti kasno je jer će zavisnik uraditi sve kako bi kockao. Oni kažu 'kockam se bez obzira na posljedice'. U posljednjoj fazi bolesti navode da bez kockanja ne mogu da žive", pojašnjava. Društvo, kaže, često ove pojave nekritički posmatra, a klađenje vidi kao porok, hir, čak i bezobrazluk. "A klađenje je veliki problem, veći od bolesti. Posljednja faza je patološko kockanje, gdje doživljavaju da im je kocka jedina životna aktivnost i da su sve životne aktivnosti podređene njoj. I sve će ugroziti samo da to ostvare", navodi Radovanović.

Kockanje, igra ili bolest?

Psiholog Radovanović naglašava da je tanka a često i nevidljiva linija između kockanja iz zabave i zavisnosti. To potvrđuje i Ivanka s početka ove priče.

"U početku mi je sin tražio po euro, dva, govoreći 'da mu je to zabava, igra'. I dobijao je, pogađao utakmice, golove. Nekad dobije 10 eura, nekad 20, pa onda 50. Pogriješila sam jer sam davala. A onda je počeo da traži više novca", riječi su Ivanke.

Psiholog Radovanović naglašava da se granica prelazi već u momentu kada osoba ne može da kontroliše želju za kockanjem. "Krene da kocka sve češće, a onda se ulozi povećavaju jer im onaj stari ulog više ne radi i time zadovoljstvo povećavaju. Nemogućnost kontrole želje i podizanje uloga su signali da se stvar otrgla kontroli", navodi. Nerazumijevanje, nekritički stav i reklamiranje veliki su problemi koji, smatra Radovanović, doprinose ovoj pojavi. Ukazuje da je dozvoljavanje maloljetnicima da kockaju izuzetan problem. "Javna tajna je da maloljetnici kockaju. Imali smo tribinu od 250 učesnika, uzrast 15 godina. Zamolio sam da ustanu svi koji su imali iskustvo s kockanjem. Nekih 30 je samo ostalo na stolicama".

"Društvo je omogućilo klincu da s 15 godina, i mlađima, ode s velikog odmora i odigra tiket. To ne smije da se dešava".

Kolika je dobit države od kladionica?

Zatvaranje kladionica, automat klubova i kazina u Crnoj Gori nije izvodljivo na način kako traži Albanski forum jer brojna privredna društva imaju koncesiju za priređivanje igara na sreću, kažu u Upravi za igre na sreću.

Koncesije se, kako navode, ne mogu prekinuti bez štete za državu. "Privrednim društvima koja imaju dodijeljenu koncesiju za priređivanje igara na sreću ona se ne može oduzeti dok ne istekne. Ukoliko bi došlo do njenog oduzimanja prije isteka roka na koji je dobijena, država bi koncesionarima morala da nadoknadi izgubljenu dobit", navode iz Uprave. Crna Gora po osnovu igara na sreću u 2021. godini prihodovala je više od 14 miliona eura a u 2022. više od 16 miliona eura. U Crnoj Gori kockanje reguliše zakon od prije skoro dvije decenije. Novi Zakon o igrama na sreću, koji se radi od 2012. godine, u dobroj mjeri je već prevaziđen, kažu iz Uprave.

Zašto je Albanija zatvorila kockarnice?

Iz Uprave za igre na sreću ukazuju na primjer Crnoj Gori susjedne Albanije gdje je kockanje ukidanjem kockarnica prešlo u sivu zonu. "Nakon zabrane priređivanja igara na sreću došlo do problema sa ekspanzijom sive zone", navode iz Uprave. U Albaniji je 2019. godine stupio na snagu Zakon o zabrani kockanja, čime je zatvoreno 4.300 kladionica. Klađenje su dozvolili samo u hotelima sa pet zvjezdica, van urbanih područja. Statistika pokazuje da je u toj zemlji s oko 2,8 miliona stanovnika, bio po jedan kladioničar na 670 stanovnika, što je natjeralo državu da ih zabrani. Istraživanje Evropskog Centra za monitoring droga i zavisnosti od droga iz 2019. godine obuhvatilo je omladinu uzrasta od 15 do 16 godina iz 35 država.

Najveća stopa učenika s kockarskim iskustvom je u Grčkoj i na Kipru (33 odsto), a odmah potom u Crnoj Gori (32 odsto).

Tekst je preuzet sa portala Radio Slobodna Evropa.

"Prestala sam da mu dajem novac za klađenje a onda je od rodbine uzimao. Krio je od mene sve dok nam na vrata nisu došli ljudi kojima je bio dužan skoro 10.000 eura. Dali su rok za vraćanje. Pozajmila sam na više strana, i sada vraćam od penzije i što zaradim mimo toga. On sa klađenjem nije prestao."

Ovo je Ivanka (pravi identitet poznat redakciji), majka jednog, kako sama kaže, velikog kockara. Njena i suprugova primanja, koji je takođe penzioner, ne prelaze 500 eura. Njihov sin ima 32 godine, nezaposlen je, a sa igrama na sreću počeo je prije 15 godina. "Neće da radi. Od koga sada uzima ne znam. Rođacima ne mogu u oči da pogledam od stida a živim u strahu da će nam se opet neko pojaviti na vrata", ispričala je Ivanka za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Prema podacima Instituta za javno zdravlje iz 2020. godine, svaki drugi 17-godišnjak kocka.

Upravo zbog mladih koji u ranom uzrastu počnu da igraju sportsku prognozu, koalicija Albanski forum, koja bi trebalo da bude dio buduće Vlade Crne Gore, zahtijevaće od koalicionih partnera tokom pregovora da se zatvore kazina i kladionice. "Premnogo njih se kladi jer su im, između ostalog, lako dostupni objekti u kojima to mogu da rade, čak u blizini škola", kaže za RSE jedan od inicijatora Nikola Camaj iz Albanskog foruma.

U Crnoj Gori ima više od 1.100 objekata za klađenje, najviše ih je u Podgorici gotovo 350. Eventualno zatvaranje kladionica kratkoročno ne bi dalo efekta, ali bi na duge staze pomoglo borbu protiv ove pošasti, kaže za RSE psiholog Milan Radovanović, za koga je ključ rješavanja u prevenciji. S druge strane, iz Uprave za igre na sreću za RSE kažu da bi zatvaranjem kladionica ova oblast prešla u sivu zonu i "preselila se" u online klađenje. Kladionice su u prošloj godini profitirale više od 100 miliona eura, a država je od ove "djelatnosti" prihodovala više od 16 miliona eura.

Koliko država zarađuje od igara na sreću?

Šta kažu inicijatori?

"Vidimo kladionice na svakom koraku. Čak blizu škola. Lako su dostupne i mladi ih doživljavaju kao lak način za sticanje novca", kaže Camaj iz Albanskog foruma, u čijem je partijskom programu gašenje kladionica. U opštini Tuzi, gdje živi, radi devet kladionica. "Na pedeset metara od Gimnazije je kladionica. Na stotinjak metara od druge škole još jedna", kaže Camaj. Prema Zakonu o igrama na sreću, udaljenost objekta u kojima je omogućeno klađenje od obrazovnih ustanova ne može biti manja od 250 metara. I sam Camaj je, navodi, svjestan da je kladionice nemoguće stopostotno ugasiti. "Ali ključno je da se smanji broj, ograniči dostupnost. Kao što su alkohol i duvanski proizvodi zabranjeni mlađima od 18, ili 21 godinu, tako bi trebalo i po pitanju kladionice", ističe.

"Razumijem one čiji je to biznis, i koji od toga profitiraju, ali moramo brinuti o stanovništvu, djeci. Mladi moraju znati da postoje bolji načini da zarade novac a da to nije u kladionici", dodaje Camaj.

Kakav je odgovor onih koji se klade?

"Dosta igram kladionicu. Zatvaranje tih objekata direktno bi me ugrozilo jer često dobijam. Sad ću svaki tiket da igram kao da mi je posljednji", kaže kroz šalu sagovornik RSE Mitar, koji ne želi da mu i prezime bude objavljeno. Ipak, kaže ozbiljnijim tonom, kladiće se i ako zatvore te objekte.

"Kladiću se na bilo kojoj internet platformi. Tu će, čini mi se, na gubitku biti samo zaposleni u kladionicama", ističe Mitar.

U kladionicama, kazinima i automat klubovima u Crnoj Gori zaposleno je oko 3.000 radnika. Bivša radnica kazina: 'Svjedočila sam kako mnoga djeca ostaju bez doručka, igračaka' Jelena je godinama bila jedna od njih. Radila je u kazinu na primorju Crne Gore. U razgovoru za RSE kaže da je tokom tog perioda "svašta vidjela" i da je to "posebno stanje uma".

"Ne znam kako da objasnim, ali u momentu kad gube, kao da bi život dali samo da se izvuku, da vrate pare. Ostajali su do jutra. Kada izgube uhvate se za glavu a onda počnu da 'kukaju' kako su sve potrošili, da neće imati djeci da daju za doručak, da im kupe igračku", priča Jelena (puni identitet poznat redakciji). Među klijentima, kaže, bilo je od onih sa prosječnim primanjima, koji su cijelu platu ostavljali u kazinu ali i "biznismena".

"Neki od njih su ostavljali i po 15.000 ili 20.000 eura. Izgube sve i odu kao pokošeni", riječi su Jelene. Prije kazina radila je i u jednoj kladionici na sjeveru države.

"Tu nije bilo nekih drastičnih situacija jer su 'gore' ljudi siromašniji. Ali znam da su se zaduživali kod kamataša, upisivali u kladionicama, 'igrali na crtu'. Nisam više u tom svijetu, ali iskreno voljela bih da ih sve zatvore. To je zlo", kaže Jelena.

Psiholog o 'kockanju bez obzira na posljedice'

U Crnoj Gori ne postoji zvanična institucija u kojoj se liječe zavisnici od kockanja. Onima koji imaju ovaj problem pomaže savjetovalište Entera, u okviru nevladine organizacije Zid. Prema riječima psihologa Milana Radovanovića iz Entere, inicijativa će dati efekta tek na duge staze, jer je potencijalno izlječenje dug, višegodišnji proces.

"Kada dođe do zavisnosti kasno je jer će zavisnik uraditi sve kako bi kockao. Oni kažu 'kockam se bez obzira na posljedice'. U posljednjoj fazi bolesti navode da bez kockanja ne mogu da žive", pojašnjava. Društvo, kaže, često ove pojave nekritički posmatra, a klađenje vidi kao porok, hir, čak i bezobrazluk. "A klađenje je veliki problem, veći od bolesti. Posljednja faza je patološko kockanje, gdje doživljavaju da im je kocka jedina životna aktivnost i da su sve životne aktivnosti podređene njoj. I sve će ugroziti samo da to ostvare", navodi Radovanović.

Kockanje, igra ili bolest?

Psiholog Radovanović naglašava da je tanka a često i nevidljiva linija između kockanja iz zabave i zavisnosti. To potvrđuje i Ivanka s početka ove priče.

"U početku mi je sin tražio po euro, dva, govoreći 'da mu je to zabava, igra'. I dobijao je, pogađao utakmice, golove. Nekad dobije 10 eura, nekad 20, pa onda 50. Pogriješila sam jer sam davala. A onda je počeo da traži više novca", riječi su Ivanke.

Psiholog Radovanović naglašava da se granica prelazi već u momentu kada osoba ne može da kontroliše želju za kockanjem. "Krene da kocka sve češće, a onda se ulozi povećavaju jer im onaj stari ulog više ne radi i time zadovoljstvo povećavaju. Nemogućnost kontrole želje i podizanje uloga su signali da se stvar otrgla kontroli", navodi. Nerazumijevanje, nekritički stav i reklamiranje veliki su problemi koji, smatra Radovanović, doprinose ovoj pojavi. Ukazuje da je dozvoljavanje maloljetnicima da kockaju izuzetan problem. "Javna tajna je da maloljetnici kockaju. Imali smo tribinu od 250 učesnika, uzrast 15 godina. Zamolio sam da ustanu svi koji su imali iskustvo s kockanjem. Nekih 30 je samo ostalo na stolicama".

"Društvo je omogućilo klincu da s 15 godina, i mlađima, ode s velikog odmora i odigra tiket. To ne smije da se dešava".

Kolika je dobit države od kladionica?

Zatvaranje kladionica, automat klubova i kazina u Crnoj Gori nije izvodljivo na način kako traži Albanski forum jer brojna privredna društva imaju koncesiju za priređivanje igara na sreću, kažu u Upravi za igre na sreću.

Koncesije se, kako navode, ne mogu prekinuti bez štete za državu. "Privrednim društvima koja imaju dodijeljenu koncesiju za priređivanje igara na sreću ona se ne može oduzeti dok ne istekne. Ukoliko bi došlo do njenog oduzimanja prije isteka roka na koji je dobijena, država bi koncesionarima morala da nadoknadi izgubljenu dobit", navode iz Uprave. Crna Gora po osnovu igara na sreću u 2021. godini prihodovala je više od 14 miliona eura a u 2022. više od 16 miliona eura. U Crnoj Gori kockanje reguliše zakon od prije skoro dvije decenije. Novi Zakon o igrama na sreću, koji se radi od 2012. godine, u dobroj mjeri je već prevaziđen, kažu iz Uprave.

Zašto je Albanija zatvorila kockarnice?

Iz Uprave za igre na sreću ukazuju na primjer Crnoj Gori susjedne Albanije gdje je kockanje ukidanjem kockarnica prešlo u sivu zonu. "Nakon zabrane priređivanja igara na sreću došlo do problema sa ekspanzijom sive zone", navode iz Uprave. U Albaniji je 2019. godine stupio na snagu Zakon o zabrani kockanja, čime je zatvoreno 4.300 kladionica. Klađenje su dozvolili samo u hotelima sa pet zvjezdica, van urbanih područja. Statistika pokazuje da je u toj zemlji s oko 2,8 miliona stanovnika, bio po jedan kladioničar na 670 stanovnika, što je natjeralo državu da ih zabrani. Istraživanje Evropskog Centra za monitoring droga i zavisnosti od droga iz 2019. godine obuhvatilo je omladinu uzrasta od 15 do 16 godina iz 35 država.

Najveća stopa učenika s kockarskim iskustvom je u Grčkoj i na Kipru (33 odsto), a odmah potom u Crnoj Gori (32 odsto).

Tekst je preuzet sa portala Radio Slobodna Evropa.

Turizam je glavna ekonomska sila širom svIJeta. U 2019. godini turizam je generisao 9,5% ukupnog BDP-a i ima veliki društveni uticaj. Turizam je bio odgovoran za 22,6 miliona radnih mjesta u 2019. (Evropska komisija, 2021). Na slici ispod, neke statistike Evropske komisije, koje pokazuju značaj turizma u Evropi.

Ovaj članak govori o potencijalu socijalnog preduzetništva u promovisanju održivog turizma i osnaživanju mladih ljudi za stvaranje pozitivnih uticaja na životnu sredinu, lokalu zajednicu i kulturu. Socijalno preduzetništvo podrazumijeva korišćenje poslovne prakse za rješavanje društvenih i ekoloških problema, a mladi preduzetnici mogu donijeti inovativna rešenja za izazove sa kojima se suočava turistička industrija. Vlade mogu podržati socijalno preduzetništvo stvaranjem programa finansiranja i okvira politike koji podstiču prakse održivog turizma. Prednosti promovisanja socijalnog preduzetništva u održivom turizmu uključuju otvaranje novih radnih mesta, uključivanje i osnaživanje zajednice, kao i očuvanje prirodnog i kulturnog nasleđa. Obnovljivi turizam takođe može donijeti pozitivne uticaje na lokalne zajednice i privrede, podstičući inovacije i kreativnost među mladim preduzetnicima. Sve u svemu, od suštinskog je značaja da vlade, zainteresovane strane u turizmu i zajednice rade zajedno na podršci socijalnom preduzetništvu i održivom turizmu.