Intervju sa Sašom Lazović, psihološkinjom Kuće zdravlja
1.Podaci dobijeni u Trećem godišnjem izještaju o mentalnom stanju u svijetu, pokazuju da kod populacije od 18 do 25 godina, postoji veća vjerovatnoća za susretanje sa izazovima kada je riječ o mentalnom zdravlju, nego kada je riječ o starijoj generaciji. Šta Vam ovi podaci govore i koliko je ova slika vjerodostojna i u slučaju mladih u Crnoj Gori?
Mladi starosti od 18 do 25 godina se nalaze u veoma specifičnom životnom razdoblju - kasnoj adolescenciji. Sama adolescencija predstavlja prelazno i najobimnije doba čovjekovog života. Ovaj period velikih promjena, kako fizičkih tako i psihičkih, je posebno specifičan, jer osobe koje prolaze kroz njega nisu više djeca, ali još uvijek nisu ni zreli ljudi.
Mladi ljudi u ovom periodu imaju ispred sebe veliki i veoma važan zadatak - prve korake ka svijetu zrelih ljudi. Ovo podrazumijeva sve veću autonomiju ličnosti, započinjanje i ostvarivanje karijere, a često i ostvarivanje dubljih partnerskih odnosa. Sve su ovo vrlo važni segmenti života, a znamo da su svi prvi koraci upravo i najteži. Teret ovih izazova može imati uticaj na mentalno zdravlje.
21. vijek je sa sobom donio i velike promjene u vidu digitalizacije koje su se odrazile na društvo u cjelini, pa i na mlade ljude. Pojava velikog broja influensera i velike popularnosti društvenih mreža takođe nameću i nove životne vrijednosti kod mladih u cijelom svijetu. Imati više lajkova, pratioca i/ili subscribera predstavljaju nove parametre popularnosti i životnog stila mladih. Biti viđen, biti ,,bitan” danas je jako važno. Mogućnost da se na ovoj vrsti popularnosti zaradi novac i stekne određeni uticaj u kapitalističkom sistemu su naišli na veliku dobrodošlicu, ali i produbili jaz imeđu bogatih i siromašnih, ,,bitnih “ i ,,nebitnih”. Praktikovanje ove vrste ideologije takođe vodi ka sve većem individualizmu, koji često u kombinaciji sa izolovanošću digitalnog doba, može predstavljati faktore rizika za socijalnu prilagođenost i mentalno zdravlje mladih. Idealizovana slika stvarnosti koja je prisutna na društvenim mrežama (životni stilovi, razni događaji i idealizacija tijela) stvaraju veliki pritisak na pojedinca, u vidu visoko postavljenih ciljeva i očekivanja u svim sferama života. Upravo ovaj pritisak i idealizovano predstavljanje života na društvenim mrežama može dovesti do manjka samopouzdanja i do anksioznosti.
Smatramo da Crna Gora nije izuzetak u ovom primjeru. Šta više, osim generalnih razvojnih zadataka svi mladi u svijetu se susrijeću i sa spefičnim kontekstualnim problemima sredina iz kojih potiču. Kod nas u Crnoj Gori problem predstavljaju nezaposlenost mladih kao i prilike za rješavanje stambenog pitanja mladih osoba. Nezaposlenost i manjak poslovnih mogućnosti u struci, kako u državnom tako i u privatnom sektoru predstavljaju problem prevazilaženja jednog od osnovnog zadatka ovog razdoblja - započinjanje karijere. Drugi problem, ka stvaranju autonomije predstavlja i rešavanje stambenog pitanja, koje je zbog trenutnih geopolitičkih dešavanja znatno otežano. Ovi društvno-politički problemi takođe imaju uticaja na mentalno zdravlje mladih.
2.Smatrate li da je socijalna izolovanost izazvana pandemijom korona virusa, uz ostale faktore poput lošeg medijskog sadržaja kojem su izloženi, doprinijela negativnoj slici kad je riječ o mentalnom zdravlju mladih u Crnoj Gori?
Da. Kroz period pandemije svi smo prošli jedan težak i stresan period. Mladima je potrebna socijalizacija koja je bila znatno ograničena u tom periodu. Takođe kolektivni strah i anksioznost, pogotovo tokom prvih mjeseci pandemije dodatno su uticali na narušavanje mentalnog zdravlja. Određeni broj roditelja je tokom tih mjeseci, donekle i opravdano, podržavao kod svoje djece one vrste aktivnosti koje se mogu obavljati kod kuće, a vezane su i za upotrebu tehnologija, interneta, online druženja i komuniciranja, a taj trend se u određenoj mjeri kod jednog dijela populacije nastavio i po završetku epidemioloških mjera u cilju suzbijanja pandemije.
3.Da li su i u kojoj mjeri mladi upoznati sa institucijama kojima se mogu obratiti za podršku kad je riječ o psiho-socijalnoj zaštiti i očuvanju mentalnog zdravlja?
Mladi su donekle upoznati sa institucijama kojima se mogu obratiti za podršku. Međutim, to je kampanja koju je neophodno kontinuirano sprovoditi, kako kroz medije i preko društvenih mreža, tako i u školama, obrazovnim ustanovama, centrima za mlade i sl.
4.Svakodnevno ste u kontaktu sa mladima, čini li Vam se da ih bojazan od stigmatizacije sprječava da potraže pomoć u slučaju da primijete promjene u ponašanju?
Stigme svakako i dalje ima, iako je znatno smanjena. Globalizacija i uticaj interneta su na tom polju dali pozitivne efekte pa je situacija znatno bolja danas, nego unazad deceniju ili dvije. Iako se napredovalo, mjesta za dalji napredak svakako da ima. Određeni dio populacije je i dalje pod uticajem stigme.
5. Koliko nasilni oblici ponašanja koji se afirmišu kako kroz medijski sadržaj, tako i kroz druge oblike komuniciranja sa mladima, mogu uticati na njihov odnos prema vršnjacima?
Mogu imati veoma veliki uticaj. Upravo zbog toga je roditeljska kontrola potrebna tokom dječijeg razvoja. Osim kontrole veoma je važno sa djecom razgovarati i o tim temama, i preispitivati stavove i vrijednosti koje počinioci tih radnji zastupaju i šire u društvu.
6. Koje korake možemo preduzeti, u cilju preveniranja sve većeg problema cyber nasilja?
Edukovati mlade, ali i društvo u cjelini, o tome šta je nasilje i u kojim oblicima se ono javlja, koji su to oblici online, odnosno cyber nasilja, itd. Edukovati mlade kako da se što bolje zaštite i na siguran način koriste internet.
Pružiti adekvatnu podršku žrtvama nasilja i ohrabriti ih da o tome razgovaraju, kao i da prijave svaku vrstu nasilja!
7. Ako uzmemo u obzir činjenicu da mladi u adolescentskom dobu prolaze kroz velike izazove koje sa sobom nosi proces prilagođavanja u jednom i dalje patrijahalnom socijalnom sistemu, koliko su institucije spremne da pruže podršku mladima u prevazilaženju problema sa kojima se mogu suočiti?
Postoje institucije u kojima se mladi mogu obratiti stručnjacima za adekvatnu i besplatnu podršku i pomoć pri suočavanju sa ovim, ali i svim ostalim problemima. To su prvenstveno socijalni servis Kuća zdravlja, koji funkcioniše u sklopu Sekretarijata za socijalno staranje Glavnog grada, zatim NVO CAZAS, Centar za mentalno zdravlje u Podgorici, Dom zdravlja u Baru, kao i Psihološko savjetovalište za mlade u Nikšiću.
8. U kontekstu prethodnog pitanja, smatrate li da su mladi iz marginalizovanih grupa, poput mladih sa invaliditetom, mladih iz RE zajednice i mladih iz LGBTQ zajednice, posebno ranjive kategorije, koje upravo zbog umreženih socijalnih normi i još uvijek prisutnih tradicionalnih poimanja društva, mogu biti dodatno stigmatizovani ukoliko potraže bilo kakvu podršku?
Da, nažalost, ove grupe u našem društvu su i dalje posebno ranjive kategorije. Pripadnici ovih grupa, traženjem pomoći ne mogu biti dodatno stigmatizovani, odnosno da etiketiranje po gore navedenim pripadnostima nije u korelaciji sa traženjem stručne pomoći i da to ne treba da bude prepreka. Rad u većini prethodno pomenutih institucija je diskretan, te stigmatizacija traženja pomoći može uticati jedino na odluku pojedinca da se javi tim institucijama, ali ne i na bilo kakvo naknadno ,,ispaštanje” u društvu zbog te odluke.
9 .Koji bi bio Vaš savjet mladoj osobi koja se suočava sa nekim oblikom psiho-socijalnih poteškoća, gdje i na koji način da traži adekvatnu pomoć?
Ne oklijevati da se pomoć potraži, iskreno razgovarati o tome sa osobama od povjerenja, bilo da su to prijatelji, porodica, i/ili stručna lica.
ADP-Zid realizuje ovu aktvinost u saradnji sa Kancelarijom za mlade Podgorica.
