facebook  twitter

Tržište vode kao prirodni monopol

01 feb 2019
988 puta
Voda se često naziva nužnost broj jedan života, i zbog toga je veoma kontroverzno kada ekonomisti koriste ekonomske metodologije za analizu specifičnosti vodoprivrednog sektora. Razlog za to je da se voda smatra ljudskim pravom koje ni pod kojim okolnostima ne smije da padne u ruke kompanija čiji je cilj da maksimiziraju profit. Međutim, upravo zbog činjenice da čovječanstvo zavisi od vode u svakom pogledu, ekonomisti trebaju isto tako imati pravo glasa u ovom osjetljivom pitanju.
 
Sa ekonomske tačke gledišta, vodoprivredni sektor je prirodni monopol jer je jedna kompanija u mogućnosti da snabdjeva čitavu potražnju na tržištu po nižoj cijeni nego što to mogu dvije ili više kompanija. Kako prosječni troškovi padaju sa povećanjem proizvodnje, što više kompanija proizvodi, to je niži prosječan trošak jedne proizvedene jedinice. Voda se dovodi preko cijevi i ekonomski je besmisleno postaviti drugu mrežu cijevi u zemlju pored već postojeće. Kao takva, jedna kompanija će neizbježno biti u poziciji da snabdijeva cjelokupnu potražnju po nižoj cijeni od dvije ili više firmi sa pojedinačnim mrežama. Shodno tome, sektor voda karakteriše nizak nivo konkurencije i visoki ulazni troškovi. Stavljanje takve monopolske moći u ruke kompanije za snabdijevanje vodom znači da će kompanija imati dva različita načina na koje bi mogla iskoristiti svoju poziciju kako bi maksimizirala svoj profit. Prvo, može zadržati visoke cijene, a drugo, može minimizirati svoje troškove zanemarujući infrastrukturu, što pak može dovesti do smanjenja kvaliteta vode. Da bi se spriječili takvi ishodi, moraju se poduzeti regulatorne mjere kako bi se zaštitili potrošači od vršene monopolske moći.
 
 
Kratka studija slučaja; Engleska i Vels
 
Engleska i Vels su jedine države u Evropi u kojima je cio sistem vodosnabdjevanja u vlasništvu privatnih kompanija. Druga dva dijela Ujedinjenog Kraljevstva, Škotska i Sjeverna Irska, sistem vodosnabdjevanja imaju u javnom vlasništvu. Konzervativna vlada na čelu s Margaret Tačer donosi odluku da 10 regionalnih sistema vodosnabdjevanja potpuno privatizuje, što je do kraja dovršilo proces liberalizacije i privatizacije skoro svakog tržišta u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ipak, s obzirom na to da je tržište vode prirodni monopol, regulacija i nadgledanje sprovođenja poslova koje obavljaju privatni operateri su u nadležnosti države. Osnovane su dvije agencije koje se bave regulacijom i supervizijom rada u vodoprivredi; Inspekcija za pijaću vodu, koja se bavi nadgledanjem kvaliteta pitke vode; Ofwat, koji se bavi određivanjem cijena i režima naplaćivanja koje privatni operateri moraju da poštuju. Cijene su porasle 50%, kvalitet isporučene vode je ostao visok, ali je evidentno da se u vodnu infrastrukturu nije ulagalo kao što se obećavalo.  
 
 
Odbor za javne račune Donjeg doma parlamenta je 2016. naveo: „Ofvat je, kao i drugi ekonomski regulatori, u više navrata precjenjivao troškove finansiranja u uzastopnim pregledima cijena. Privatni operateri su zaradili čak 1,2 milijarde funti između 2010. i 2015. od računa koji su veći od potrebnog. Ovakav vid poslovanja se naziva “igranje”, i ono se dešava na ograničenjima cijena od strane OFVAT-a u određivanju cijena, čime se efektivno određuje nivo vode u Engleskoj 5 godina unaprijed, a kompanije predaju svoje projekcije rashoda. Rashodi su potrebni da bi se povećali kapitalni izdaci, ali im je dozvoljeno da povećaju svoj profit, ali nemaju isti efekat. Ovo predstavlja jedan od ključnih problema s kojima se susreće vodovodni sistem u Velikoj Britaniji, jer se veliki dio novca ne opredjeljuje za održavanje i poboljšanje sistema. Po zadnjim anketama, skoro 80% ispitanika je izjavilo da bi bilo bolje da je sistem vodosnabdjevanja u rukama države. 
 
 
Zaključak
 
Osnovna razlika između privatnog i javnog sektora je da, dok je privatni sektor podložan imperativu maksimizacije profita, javni sektor nije. Stoga, privatni vodni operateri obično nastoje da daju što je moguće više profita nakon oporezivanja akcionarima u obliku dividendi ili drugih direktnih i indirektnih plaćanja. S druge strane, javni operatori vode imaju mogućnost da ulože 100% profita nakon oporezivanja za poboljšanje kvaliteta usluga i razvoj lokalnog sistema. Drugim riječima, ova fundamentalna razlika podupire mogućnost veće efikasnosti, djelotvornosti, inkluzivnosti i demokratskog nadzora u radu javnog sektora.