Dva mjeseca u Mestreu, najbližem obalskom dijelu Venecije djelovala su mi kao tačno onoliko vremena koliko mi je potrebno da mi se život na neki način promijeni. I tako nekako je i bilo – s tim da nije posao jedino što je uticalo na te promjene. Razmjena je na neki način bila izlazak iz zone komfora, ili makar nečega što su moje navike u Podgorici, a život sa nepoznatim ljudima potpuno drugog mentaliteta jedno od najvećih izazova.
Rad u italijanskoj firmi, sa domaćinom preduzetnikom koji se bavi skoro istim poslom kao i ja donio mi je jedan od najslađih zaključaka tokom mog boravka, a to je da ono što mi radimo u Crnoj Gori nije ni na koji način u zaostatku od onoga što se radi u jednoj dosta uređenijoj i razvijenijoj zemlji. Sigurno da su mogućnosti u Italiji mnogo veće, ali ono što se dešava u Crnoj Gori nikako ne bi trebalo da je u sjenci onoga što se odvija u nekim drugim sredinama.
Iako sam krenula sa dozom straha da neću uspjeti da se sa količinom znanja koje posjedujem uklopim u jednu takvu sredinu ispostavilo se da smo (makar u odnosu na ljude sa kojima sam sarađivala) dosta efikasniji i da poslove koje obavljamo radimo dosta smislenije od njih. Pod tim najviše mislim na to da se u Italiji dosta priča o onome što se radi, čak i više nego što se radi. Očigledno otuda i našem narodu vremena da ispija kafe, dok je kod njih situacija prilično drugačija. Užurban stil života, jurenje satnica i vozova vjerovatno im ostavlja dovoljno vremena da pričaju o onome što bi trebalo raditi. Još jedna velika razlika, na koju sam donekle i bila upozorena je nespremnost skoro pa svakog koga sam upoznala da govori strani jezik. Iako su domaćini prilično bliski sa stranim jezicima teško ih je dovesti na nivo komunikacije koji vam je potreban za saradnju pa sam nakon dva mjeseca želje da naučim njihov, bila zadovoljna što sam imala sa kim da pričam i engleski jezik.
Jezička barijera dovela je do toga da sate provodim na predavanjima koja su prilično nerazumljiva, dok je domaćin preduzetnik preokupiran svojim poslovima često zanemarivao činjenicu da ne govorimo istim jezikom. Isto tako, sudar dvije poprilično stidne osobe doveo je do nedostatka inicijative kod oboje, pa smo umjesto nekih velikih planova za budućnost ostali na šturim razgovorima u vezi sa razlikama između Italije i Crne Gore. Partneri sa kojima je domaćin u nekoliko navrata imao sastanke nisu čak razumjeli ni obrise engleskog jezika, pa je i to vrijeme proticalo prilično besmisleno. Loša komunikacija, kao vrhunac nezainteresovanosti domaćina uvijek je dovodila do frustracija, stagniranja u poslu i drugih loših efekata koji su imali uticaja na cjelokupan boravak.
Da se opet prijavljujem na razmjenu, svakako da bih više insistirala na tome da se sa domaćinom do detalja dogovore svi koraci u procesu. Očekivajući da ću da od domaćina dosta naučim, nisam čak stigla ni da vidim ono čime se on bavi, a ne da napredujem u svojoj oblasti.
Dočarati dva mjeseca je ipak više za živi razgovor nego za pisanu riječ, ali ukoliko bih morala da sumiram sve utiske koje nosim sa razmjene onda bih najviše istakla to da mladi ljudi u Crnoj Gori itekako imaju neosporivog potencijala i da nas je najčešće potrebno samo pokrenuti. Što se tiče svakodnevnog života u Italiji srećna sam jer sam ga iskusila zbog toga što sam vidjela razliku između našeg i njihovog mentaliteta i koliko toplina koju nosimo u sebi pravi razliku u odnosu na bilo koji drugi narod koji sam imala priliku da upznam i mimo ove razmjene. Nakon ovog iskustva imam želju da nakon što steknem uslove budem domaćin preduzetnik i ugostim mladu osobu sličnih interesovanja kako bi vidjeli poslovni i životni ambijent u Crnoj Gori kojem sam se radovala i jedva čekala da mu se vratim.
